Protiv partijske birokracije: Venecuelski PSUV i socijalizam odozdo

Posljednjih tjedana postalo je jasno kako se tri glavne partije čavističke koalicije neće odmah raspustiti kako bi otvorile put stvaranju ujedinjene socijalističke partije (PSUV) koju zahtjeva Hugo Chávez kako bi se potpomogao ulazak u slijedeću fazu revolucije. Među ove disidente spadaju partija Domovina za sve (PPT), Komunistička partija Venezuele (PCV) i široka socijaldemokratska partija PODEMOS.

Njihovo odbijanje stvorilo je političku buru: Ismael García: vođa PODEMOS-a i možda najglasniji kritičar predsjednikova prijedloga, odbija da ga se ugura u bilo kakvo "jednoumlje." Odmah su ga napali mnogi čavisti, a sam Chávez ga je indirektno optužio za "desničarenje." Za produbljivanje možda je odgovoran i sam García svojim napadima na "fašističku strukturu svijesti" onih koji se protive pluralizmu unutar čavističkog pokreta.

Ovo razilaženje mnogi smatraju ozbiljnom krizom, ali, dok unutarnji i vanjski kritičari ujedinjene partije govore o nadolazećem autoritarizmu, njihov stav skriva opasan utjecaj partijskih birokracija koji se skriva pod maskom "pluralizma." Naposljetku, ako otupljuje utjecaj tih birokracija, ova "kriza" može biti vrlo korisna za PSUV i za Revoluciju općenito.

Osnivačka Skupština PSUV-a?

Uzmimo za primjer nedavno imenovani "tehnički komitet" čiji će zadatak biti formuliranje osnovne strukture PSUV-a i ubrzati njegovu konsolidaciju tokom slijedećih nekoliko mjeseci. Komitet je izravno imenovao predsjednik (što je još jedna autoritarna gesta, prema kritičarima), sastav šesteročlanog komiteta je slijedeći: potpredsjednik Jorge Rodríguez; guverner države Miranda, bivši potpredsjednik, ministar i dugogodišnji odani čavista Diosdado Cabello; ministar obrazovanja (i predsjednikov brat) Adan Chávez; aktivistica i voditeljica Venecuelskog narodnog jedinstva (UPV) Lina Ron; bivša ministrica prehrane i voditeljica Fronta Francisco Miranda (FFM) Erika Farías; i dodatak u zadnji čas - Antonia Muñoz, guvernerica države Portuguesa.

Zahtjev PODEMOS-a bio je izbor osnivačke Skupštine kao prvi korak prema zajedničkom programu. Kada bi se takav izbor sada održao, prema rezultatima čavista na decembarskim izborima, ovaj komitet bi izgledao puno drugačije: najvjerojatnije bi se sastojao od tri člana čavističkog MVR (koji je donio uvjerljivo najviše glasova, a već je najavio svoju potporu PSUV-u), jednog člana PODEMOSA-a, jednog PPT-a i možda jednog PCV-a.

Što nam govori razlika između stvarnog tehničkog komiteta i onog koji bi se dobio izborima? Za početak, u tehničkom komitetu kojeg je imenovao Chávez jedino Diosdado Cabello može biti sumnjiv kao mogući oportunistički partijski birokrat. Rodríguez, psihijatar po struci čijeg oca je mučila i ubila policija (a čija sestra je članica Socijalističkog saveza kojeg je osnovao njihov otac), bio je uglavnom izvan službene politike uz iznimku kratke i pohvalne službe kao predsjednik Nacionalnog izbornog komiteta. Iako su Adan Chávez, Farías, i Muñoz svi članovi MVR-a, oni se također dobro uklapaju u unutarnju raznolikost centralnog organa čavizma: Muñoz, npr., je samozvana "borbena žena" koja je čak bila izbačena iz partije na 22 mjeseca zbog kandidature protiv službenih kandidata MVR. (činjenica da je Farías lezbijka, a Muñoz dodana zbog rodne ravnoteže govori sama za sebe).

Imenovanje komandantice Line Ron još je znakovitije. Ron je tvrdolinijašica, rođena ulična aktivistica, koja je odbila sve ponude položaja u institucijama kako bi mobilizirala najsiromašnije slojeve venecuelskog društva u radikalno krilo čavističkog pokreta. Ranije aktivna u Bolivarskim krugovima, Ron definira svoj UPV kao organizaciju "radikala, tvrdolinijaša, nasilnih muškaraca i žena", to su specijalne postrojbe čavizma je čija predanost revoluciji neoboriva (logo UPV-a govori za sebe: šaka koja udara dlan). Chávez se mnogo puta ograđivao od Ronove, posebno za vrijeme vojnog puča 2002., kada je njegova vlada bila prisiljena na umjerenost (jednom ju je opisao kao "neukrotivu"). Nisu izostale ni pohvale. Chávez ju je nazvao i "vojnikinjom koja zaslužuje poštovanje svih Venezuelaca."

Imenovanje Ronove u tehnički komitet PSUV-a prije svega otkriva jedno: namjeru da se napadne partijska birokracija. To ponovno objašnjava rezerviranost organizacija kao što je PODEMOS koje, prema Ronovoj, samo žele sačuvati svoje privilegirane pozicije unutar revolucije: te pozicije u vidu guvernerskih i gradonačelničkih časti pripadaju Revoluciji, a ne partijama. Umjesto da to priznaju, kaže Ron, PODEMOS je odlučio sazvati "okupljanje kluba prijatelja u hotelu Hilton, koje prenosi najveća štampa, kako bi doveli u pitanje mog vrhovnog komandanta." Prema viđenju Ronove, budući PSUV će konačno raskrstiti s ovom unutarnjom hijerarhijom: "došlo je vrijeme da svi imaju jednake uvjetu u ujedinjenoj partiji." U nedavno objavljenoj izjavi UPV-a objavljenoj na cijeloj stranici u Últimas Noticias, obračunavaju se s PODEMOS-om koji je "stvorio rascjep među čavistima samo zbog arogancije partijskih vođa." i time oslabio revolucionarno jedinstvo što je "usluga Imperiju."

Slično možemo vidjeti i ako proučimo "promotivnu komisiju" PSUV-a, tijelo čiji je cilj ideološki razvoj partije u nastanku (njegove članove je također imenovao predsjednik). Ovaj komitet uključuje i neke konzervativnije čaviste kao što je generalni direktor MVR Francisco Ameliach, ali najupečatljivija je činjenica kako je polovica članova komisije u prošlosti sudjelovala u nekim gerilskim pokretima. Od veterana u svojim osamdesetima kao što je Guillermo García Ponce, ranije član PCV i nekoliko oružanih pokreta, a sada urednik Diario VEA do urbanih gerilaca mlađe generacije kao što su Ali Rodríguez Araque, koji je bio čelnik PDVSA i William Fariñas, bivši član krajnje lijeve organizacije Bandera Roja (Crvena zastava). PTT i PCV imaju svoje članove Rodrígueza Araquea i sadašnjeg ministra narodne participacije (i autora zakona o komunalnim vijećima) Davída Velásqueza, PODEMOS-ovi članovi uočljivo nedostaju.

Od pasivnog predstavljanja do aktivnog izgrađivanja

Ovaj napad na partijsku birokraciju objašnjava napete unutar-čavističke odnose koji prevladavaju nakon 16. decembra, kada je Chávez najavio stvaranje PSUV-a I raspuštanje kao uvjet partijama koje se misle priključiti novoj organizaciji. "Potišteni izrazi lica" koje je Michael Lebowitz primijetio te noći u teatru Teresa Carreño potvrda su kako je paritjska birokracija napadnuta i odozgo i odozdo. Ovaj paradoksalni savez vrha i dna, kojima je zajednička točka neprijateljstvo prema birokratiziranom srednjem sloju, svoj najbolji izraz nalazi u često ponavljanoj Chávezovoj rečenici kako glasovi koje su skupile brojne partije na prošlim izborima "pripadaju Chávezu, to jest, pripadaju narodu." U istom govoru, Chávez je otvoreno izrekao prijetnju koju PSUV predstavlja partijskim hijerarhijama: "Za ovo novo razdoblje trebamo političku strukturu koja nije u službi partija i njihovih posebnosti, nego je u službi naroda i Revolucije."

Kako bi uopće bilo moguće zaobići partijske hijerarhije, a da se izbjegne autoritarizam vrha prema dnu? To je sigurno težak zadatak, ali kada suprotstavimo nacrt rasporeda za stvaranje PSUV-a i protu-prijedlog koji je iznio PODEMOS, razlike se lako uočavaju. Raspored za PSUV predviđa slijedeće stadije koje vodi tehnički komitet: prvi stadij, koji se već realizira, predviđa odabir 11 000 "promotora" ili aktivista, odabranih zbog uzornih etičkih vrijednosti, čiji zadatak je putovati po zemlji aktivirati "socijalističke bataljune" u drugom stupnju (počinje 24. marta). Ti promotori i bataljuni će napraviti popis za novu partiju kao pripremu za izbore u trećoj fazi (poslije 24. juna). U četvrtoj fazi, osnivačka Skupština će formulirati program PSUV-a (između augusta i novembra), koji će se tada izglasati na referendumu svih članova u cijeloj zemlji.

U čemu se ovo razlikuje od zahtjeva čavističkih "disidenata"? Površno gledajući, razlika je u rasporedu, ali to skriva fundamentalnu razliku. PODEMOS se odbio raspustiti dok se ne utvrdi kako će izgledati budući PSUV i zahtijevaju da se izvrše izbori za osnivačku Skupštinu prije nego što se oni obavežu na bilo kakav program. Možemo se zapitati kako oni namjeravaju sudjelovati u takvim izborima dok predstavljaju postojeće partije, ali njihova namjera je jasna: druga po veličini čavistička partija se nada kako će osnivačka Skupština odražavati njihovu trenutnu, i tako im dati privilegiranu poziciju u izradi partijskog programa koji bi bio krojen prema njihovoj mjeri. Stoga je PODEMOS objavio vlastiti prijedlog prema kojemu bi izbori za osnivačku Skupštinu bili izvedeni 50% na lokalnoj, 30% na razini saveznih država, a 20% na nacionalnoj razini. Tih 20% otvorilo bi prostora postojećim partijskim birokracijama da se uvuku u upravljačke pozicije nove organizacije.

S druge strane, Chávezov raspored predviđa duži proces koji pokreće baza: "promotori" i "bataljuni" će "ići narodu" u maoističkom smislu riječi, kako bi obrazovali i pripremili ga da sam stvori svoju partiju. Delegati na Skupštini će predstavljati "socijalistička izborna područja" i tako pretpostaviti biranje na lokalnoj onom na nacionalnoj razini. Dakle, dok PODEMOS želi sačuvati svoj privilegirani položaj promovirajući proces pasivnog predstavljanja utemeljenog na ranijim preferencijama, Chávezov raspored u usredotočen na olakšavanje aktivnog izgrađivanja PSUV-a odozdo. To je ključna razlika koji previđaju neki promatrači kao što je Margarita López Maya, koja se ima ograničeno, reprezentističko viđenje demokracije i ne vidi kako je najbolji način da se omogući demokracija odozdo propitivanje moći partijske elite.

Unatoč pričama o "krizi", odbijanje PODEMOS-a da se uključi u ovaj proces moglo bi završiti kao njihov posljednji dar revoluciji. Ako aktivnu izgradnju odozdo ne ometu oni koji bi ovaj proces htjeli imobilizirati, ako se izbori za osnivačku Skupštinu izvrše bez birokrata prošlosti, tada bi PSUV mogao -- bar za sada -- usporiti petrifikaciju birokratskih pozicija koja prijeti da uništi Revoluciju iznutra. Takva opasnost prijeti i od MVR-a, organizacije koja već sada traži glatku infiltraciju u PSUV i to još jedan aspekt opasnosti s kojom se treba obračunavati tijekom cijelog procesa u godini koja dolazi.

George Ciccariello-Maher je student doktorskih studija političke teorije na UC Berkley. Živi u Caracasu i može ga se kontaktirati na gjcm(at)berkeley.edu